Analiza literature i dokumenata o znanstvenom istraživanju kreativnosti hrvatskih likovnih umjetnika.
Najranija poznata uporaba pojma „psihologija“ (na svjetskoj razini) pripisuje hrvatskom kršćanskom humanistu Marku Maruliću (1450. – 1524.), a prve teme iz psihologije umjetnosti obrađuje prof. filozofije, psihologije i pedagogije Mudroslovnog fakulteta u Zagrebu, Gjuro Arnold (poglavlje Estetska svijest, knjiga „Psihologija za srednja učilišta“, 1893.) – samo 14 godina nakon početka znanstvene psihologije u svijetu (W. Wundt, 1879, Leipzig). To evocira određeni osjećaj ponosa kod psihologijskih znanstvenika u Hrvatskoj, no onda slijedi otrežnjenje: do danas nisu objavljeni rezultati nijednog empirijskog znanstvenog istraživanja kreativnosti hrvatskih likovnih umjetnika.
Istraživana je samoprocjena kreativnosti kod studenata (Ljubotina, 2015), kreativno mišljenje kod djece (Huzjak i Županić Benić, 2017; Butković, 2018), kreativnost budućih učitelja (hrvatski i inozemni autori, 2015-2017), razvoj kreativnosti u nastavi (Pahljina-Reinić i sur., 2023), …, ali o kreativnosti likovnih umjetnika do sada se u Hrvatskoj nije objavljivalo. Bolje je – ali ne bitno – na svjetskoj razini.
Razlozi za znanstvenu neistraženost kreativnosti umjetnika su metodološki: teška dostupnost reprezentativnog uzorka akademskih likovnih umjetnika, ograničenja postupaka za mjerenje kreativnosti koja generiraju dvojbe u njihovu izboru (psihometrijski pristup, kvalitativne metode, ekspertne procjene kreativnih produkata, područno specifične, ili opće mjere kreativnosti) te djelovanje kontekstualnih čimbenika (npr. motivacija tijekom postupka mjerenja kreativnosti).
Zaključak: već dugo se iščekuje znanstveno istraživanje kreativnosti likovnih umjetnika u Hrvatskoj – osoba koje su, po definiciji, kreativne.
Naziv odsjeka Instituta za antropologiju: Odsjek za temeljnu znanstvenu djelatnost
Fotografije:
